Hrvatska u 19 st.

Hrvatska početkom 19. st.
Ovaj tekst se bavi poviješću Hrvatske u 19. st. Pri tome se 19. st. ne podrazumijeva kao vremensko razdoblje od 100 godina već kao, što danas prihvaća veliko dio povjesničara, povijesna epoha, tzv. dugo 19. st. koje počinje s francuskom revolucijom krajem 18. st., a završava početkom 1. sv. r. 1914. Ovako shvaćeno 19. st. odlično se poklapa s povijesnim razvojem Hrvatske. U ovo doba se hrvatsko društvo, iz zaostalog feudalnog, postepeno pretvara u moderno građansko društvo.Početak ovog razdoblja obilježen je odlukom hrvatskog sabora 1790. da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću. Time se Hrvatska prvi put podvrgnula u upravnom pogledu Ugarskoj. Hrvatsko plemstvo je u jačem povezivanju s Ugarskom vidjelo način na koji bi se u budućnosti lakše oduprlo carskom apsolutizmu.Mađari su pak u ovoj odluci vidjeli mogućnost da Hrvatsku posve uklope u buduću mađarsku nacionalnu državu koja bi se protezala od Karpata do Jadrana. Ova bi trebala biti utemeljen na mađarskom jeziku usprkos činjenici da je većinu stanovništva tadašnje Ugarske činilo nemađarsko stanovništvo. Ove pretenzije Mađara izazvale su otpor hrvatskog sabora uključivo i osoba koje su se zalagale za upravno povezivanje s Ugarskom. Sukob Hrvata i Mađara obilježit će hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Već u ovo doba povremeno se javljaju ideje koje se zalažu za pretvaranje hrvatskog jezika u službeni i koje vode pretvaranju Hrvatske u modernu nacionalnu državu.Krajem 18. i početkom 19. st. važan činitelju u hrvatskoj povijesti postala je revolucionarna Francuska pod Napoleonom. Ova je izazvala dokidanje stoljetnih državnih tvorevina kao što su bili Mletačka i Dubrovačka republika što je potencijalno otvaralo mogućnost priključenja hrvatskih područja koja su im pripadali Banskoj Hrvatskoj, čemu će se bečki dvor stalno opirati.
Preporod i revolucija 1848.
Društveni procesi u Europi, Habsburškoj monarhiji, a posebno pritisak Mađara, uz unutarnje činitelje, daju poticaj početkom 30-tih godina 19. st. nastanku niza programskih spisa koji nastoje dati odgovor na probleme daljnjeg gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije koja obuhvaća sve slojeve jednog naroda bez obzira na imovinske i statusne razlike među njegovim pripadnicima. U tom smjeru Hrvatsku i hrvatski narod nastoji usmjeriti skupina pretežno mladih i obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog podrijetla okupljena oko Ljudevita Gaja i grofa Janka Draškovića. U prvom planu njihova djelovanja je stvaranje jedinstvenog književnog jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda i njegovo pretvaranje u naciju. Njihovo kulturno djelovanje ne ostvaruje se u početku pod hrvatskim, nego pod „ilirskim“ imenom. Razlozi za to su bili često korištenje hrvatskog imena kao regionalnog, koje obilježava samo sjeverozapad današnje Hrvatske, tradicija izjednačavanje ilirskog i hrvatskog imena u europskoj i hrvatskoj literaturi kao i težnja hrvatskih preporoditelja da za svoja kulturna nastojanja privuku i druge Južne Slavene. U svome političkom djelovanju, koje prvenstveno teži očuvanju autonomnog položaja Hrvatske unutar Habsburške monarhije i njegovom jačanju, preporoditelji koriste prvenstveno hrvatsko ime.Ovakva koncepcija preporoditelja nailazi na jak otpor unutar same Hrvatske i to posebno kod velikog dijela sitnog plemstva koje je usko vezano za regionalno shvaćeno „horvatstvo“, stare feudalne tradicije i koje se usko povezuje s Mađarima. Ovo izaziva oštre političke sukobe koje sa sobom nose i ljudske žrtve. To je 1843. dovelo do zabrane ilirskog imena. Od tada ilirsko ime u preporodnim nastojanjima sve više gubi na važnosti. Usprkos zabrani ilirskog imena preporoditelji, dijelom i uz pomoć carskog dvora koji preko Hrvata nastoji oslabiti položaj Mađara, sve više šire i jačaju svoj utjecaj. On se širi i izvan područja sjeverne (Banske) Hrvatske i na druga hrvatska područja premda je on tu još prilično slab. Ključno je bilo proglašenje hrvatskog („narodnog“) jezika u Hrvatskom saboru za službeni jezik 1847. kojom su okrunjena dugogodišnja nastojanja preporoditelja.„Proljeće naroda“, revolucije 1848., zahvatilo je kako Habsburšku monarhiju tako i Hrvatsku. Stare ideje preporoditelja i nova nastojanja potaknuta revolucijom u Europi došla su do izražaja u temeljnom spisu hrvatske 1848. „Zahtijevanjima naroda“. Ova prvenstveno traže ujedinjenje hrvatskih zemalja (Banska Hrvatska, Vojna Krajina i Dalmacija), ukidanje kmetstva, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru itd. Ključna je u ovom razdoblju osoba novoizabranog bana, baruna Josipa Jelačića za kojega se vežu broje nade, a kasnije i brojna razočarenja. Hrvati u obrani svojih nacionalnih interesa, ali i interesa carskog dvora, ratuju protiv Mađara, s kojima prekidaju stoljetne državno-pravne veza, i drugih nacionalnih pokreta koji ugrožavaju opstanak Habsburške monarhije. Dok se na početku preporoda postavljalo pitanje pukog opstanka hrvatskog naroda, na njegovom kraju veću su postavljeni temelji njegovom pretvaranju u modernu europsku naciju.
Hrvatska od apsolutizma do nagodbe:
Snagama okupljenih oko carskog dvora uspijeva svladati revoluciju. Ubrzo se ponovo uvodi apsolutizam koji, premda su bili na strani pobjednika, pogađa i Hrvate. Tijekom 50-tih godina apsolutistička država provodi brojne reforme koje moderniziraju hrvatsko društvo i uklanjaju ostatke feudalizma, no visoki porezi i germanizacija izazivaju nezadovoljstvo svih slojeva hrvatskog društva. U ovo doba padaju začeci hrvatsko – srpskog sukobljavanja u kojima obje strane negiraju jedna drugoj pravo da budu posebna nacija.Pritisnut vojnim porazima i teškim stanjem u gospodarstvu 1859. apsolutistički sustav propada. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861., na temelju dijelom i preporodnih tradicija, oblikuju se politička usmjerenja koja će obilježavati hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Oko tih usmjerenja oblikuju se: Narodna stranka - za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali pod uvjetima priznavanja hrvatske državnosti i teritorijalne cjelovitosti hrvatskih zemalja.Unionistička stranka – za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali bez postavljanja prethodnih uvjeta.Stranka prava – protiv je direktnih veza Hrvatske kako s Ugarskom tako i s Austrijom. Jedina veza njih i Hrvatske trebala bi biti osoba vladara.Tijekom 50-tih i 60-tih godina oblikuju se dvije ideologije koje obilježavaju hrvatsku povijest do propasti monarhije pa i u 20. st. Prva je jugoslavizam koja opstanak hrvatskog naroda vidi samo u kulturnom pa i u političkom povezivanju južnoslavenskih naroda na ravnopravnim osnovama. Nasuprot njemu pravaštvo inzistira na posebnosti hrvatskog naspram ostalih južnoslavenskih naroda i stvaranje nezavisne hrvatske države vidi kao glavni politički cilj bez koga nema razvoja hrvatskog društva. Glavni predstavnik prve ideologije bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a druge Ante Starčević.Novi ratni porazi i unutarnjopolitičke teškoće natjerali su carski dvor na temeljito preuređenje Habsburške monarhije. Dvor se odlučio nagoditi s Mađarima i rezultat toga je pretvaranje monarhije 1867. u dvojnu državu, Austro-ugarsku, koja se sastoji od dva dijela (austrijskog i ugarskog) koje veža samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. U novu koncepciju se Hrvatske, milom ili silom, morala uklopiti. Rezultat tog pritiska je Hrvatsko – ugarska nagodba iz 1868. Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno „provizorijem“, “privremenim“ rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara. Sama pak austro-ugarska nagodba postavila je nerješive prepreke za ujedinjenje hrvatskih zemalja jer dok se jezgra hrvatskog područja našla u ugarskom dijelu monarhije, Dalmacija i Istra ostali su u austrijskom dijelu. Samo razbijanjem ovako uređene monarhije mogao se ujediniti hrvatski narod. Poticaj za to davali su događaji u svim hrvatskim područjima (u prvom redu u Dalmaciji) gdje se među hrvatskim narodom sve jače ukorjenjuje hrvatska nacionalna svijest.
Nagodbena Hrvatska:
Hrvatsko-ugarska nagodba naišla je na oštar otpor u najvećem dijelu hrvatske javnosti, no svi pokušaji da se nagodba bitno promjeni, sve do propasti Austro-ugarske nisu urodili plodom. Dio Mađarske politike smatrao je da je Hrvatska prema nagodbi dobila prevelika prava i sustavno je ta prava nastojao umanjiti. Pojedini hrvatski političari borili su se za „čistoću“ nagodbe i nastojali su izvući iz nje što je više moguće za Hrvatsku i njezin narod. To je posebno došlo do izražaja za banovanja Ivana Mažuranića (1873. – 1880.). Pod njegovim banovanjem Hrvatska se ubrzano modernizira i demokratizira. Tada se otvara sveučilište u Zagrebu, uvodi se odgovornost bana Saboru, pravosuđe se odvaja od uprave, uvodi se obvezatno osnovno školovanje, sloboda okupljanja i tiska, dokidaju se posljednji ostaci feudalnih odnosa itd. Ubrzana modernizacija ipak ne rješava glavne probleme hrvatskog naroda. Po autrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. ponovo se zaoštravaju odnosi između Hrvata i Srba zbog pitanja pripadnosti tih pokrajini hrvatskom ili srpskom području. 1881. nekadašnje područje Vojne krajine vraćeno je pod vlast bana i Sabora ali to ni izbliza ne zadovoljava težnje Hrvata koji traže priključenje Hrvatskoj i Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine. Pokušaji Mađara da umanje Hrvatsku autonomiju izazivaju jak otpor pa i oružane sukobe. Situacija se privremeno smiruje za banovanja grofa Dragutina Khuena Hédervárya (1883. – 1903.). On u korist mađarskih interesa slama otpor hrvatske oporbe drastično smanjivši izborno pravo i uvevši represivno zakonodavstvo. Khuen je igrao i na kartu razmirica između Hrvata i Srba podržavajući potonje. Na drugoj strani dozvolio je prilično slobodan razvoj gospodarstva i kulture privukavši na svoju stranu i dio Hrvata.Novi veliki neredi 1903. doveli su ipak i do Khuenova pada no i kasniji banovi su provodili, manje više preoblikovanu, Khuenovu politiku. Akcije oko Khuenova pada dovela su do temeljnog preoblikovanja hrvatske političke scene. Pod okriljem mladih pravaških političara Ante Trumbića i Frana Supila oblikuje se tzv. „politika novog kursa“ i s njima povezana Hrvatsko-srpska koalicija. Koalicija je, usprkos brojnim prethodnim međusobnim sukobima, povezala hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj. Koalicija je bila i rezultat dubokog razočarenja hrvatskih političara koji nisu više vjerovali da se hrvatsko nacionalno pitanje (u prvom redu ujedinjenje svih Hrvata ) može riješiti unutar Austro-ugarske. Nova rješenja počela su se tražiti u razbijanju Habsburške monarhije i oblikovanju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda.

HRVATSKA U 20.ST.
Hrvatska u prvom svjetskom ratu i stvaranje jugoslavenske države:
Izbijanje rata samo je još više pogoršalo krizu kako u Austro – Ugarskoj u cjelini tako i u Hrvatskoj. Neposredno sudjelovanje tisuća muškaraca u ratu i velika odricanja nastala zbog ratnih napora okrenuli su većinu stanovništva Hrvatske protiv postojeće vlasti. To se posebno odnosi na one hrvatske političare koji su već u razdoblju prije rata rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja tražili u stvaranju države južnoslavenskih naroda. Ovi emigriraju i imaju glavnu ulogu u stvaranju Jugoslavenskog odbora (1915.) koji teži razbijanju Austro – Ugarske i stvaranju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda u zajednici sa Srbijom. Slom fronta centralnih sila u rujnu 1918. učinilo je tu opciju realnom. Brojne hrvatske političare na što brže povezivanje sa Srbijom poticao je strah da bi hrvatski nacionalni teritorij izvan jake južnoslavenske države bio podijeljen između moćnih susjeda, a posebno je bio jak strah od talijanskih pretenzija. Za stvaranje južnoslavenske države bile su i sila pobjednice u ratu, vidjevši u njoj mogući stabilizirajući činitelj na uvijek nemirnom Balkanu. Za stvaranje južnoslavenske države bila je i Srbija želeći na „mala vrata“ provesti ujedinjenje svih Srba koji su velikim dijelom živjeli izmiješani sa susjednim narodima i koji bi se opirali ideji da žive u isključivo srpskoj državi. Rezultat toga bilo je stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) 1. 12. 1918. Time je Hrvatska velikim dijelom prekinula veze s zemljama srednje Europe s kojima je stoljećima živjela u zajednici i okrenula se jugoistoku Europe gdje su doduše živjeli srodni južnoslavenski narodi ali koji su se stoljećima razvijali u bitno drugačijim civilizacijskim prilikama. Ove suprotnosti, kao i suprotstavljene nacionalne težnje pojedinih južnoslavenskih naroda, pokazat će se nepremostivima.
Hrvatska u jugoslavenskoj monarhiji:
Postupci vlasti nove države poput novačenja ratnih veterana, porezne, novčane i nacionalne politike, brzo su protiv nje usmjerili hrvatsko stanovništvo. Na valu nezadovoljstva uzdigla se Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i njen vođa Stjepan Radić. Stranka se zalagala za hrvatsku seljačku republiku t.j. prava najraširenijeg sloja stanovništva – seljaka i zaštitu hrvatskih nacionalnih i državnih tradicija pred nasilnom centralizacijom koja je išla na ruku velikosrpskom projektu. Za svoj uspon iskoristila je uvođenje općeg prava glasa za sve muško stanovništvo nove države što je seljaštvo dovelo na velika vrata na političku scenu. Političke snage koje su desetljećima gospodarile hrvatskom politikom izbrisane su, a sam HRSS se iz stranke pretvorio u pokret hrvatskog naroda, okupivši gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo bez obzira na društveni položaj i svjetonazor. HRSS se vrlo brzo sukobio s vladajućim strankama i krugovima oko kralja Aleksandra Karađorđevića. Vlasti progone HRSS i njegove vođe ali po potrebi i pregovaraju. Rezultat tih pritisaka i pregovora bilo je odustajanje HRSS od republikanskog programa (stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka - HSS). Usprkos privremenog ulaska HSS-a u vladu napetosti između vladajućih krugova oko vladara i HSS samo rastu. HSS se povezuje sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) Svetozara Pribičevića koja zastupa stavove velikog dijela srpskog stanovništva Hrvatske, koje je nezadovoljno postupcima vlasti koji daju prednost Srbiji pred drugim krajevima, a koji pogađaju i njih. Napetosti su doživjele vrhunac 1928. kada je u Narodnoj skupštini u Beogradu ubijen Stjepan Radić. Kralj Aleksandar na zaoštravanje krize odgovara uvođenjem diktature početkom 1929. koju prati nemilosrdni progon političkih protivnika, a posebno vođa HSS-a. Uvođenje diktature samo jača do tada rubne, radikalne, hrvatske nacionalističke snage od kojih nastaje ustaški pokret. Ustaše će imati ključnu ulogu u ubojstvu kralja Aleksandra 1934. Poslije kraljeva ubojstva represija diktature postepeno slabi. Vlast namjesništva kojem je načelu knez Pavle Karađorđević polako se počinje približavati HSS-u i njegovom novom umjerenom vođi, Vlatku Mačeku. Ta nastojanja nije bitno usporila ni vlada Milana Stojadinovića koja je približavala državu fašističkim silama – Njemačkoj i Italiji. Opća klima nesigurnosti u Europi pred izbijanje novog svjetskog sukoba ponukala je kako HSS tako i namjesništvo na dogovor – sporazum Cvetković – Maček iz 1939. Po njemu je nastala Banovina Hrvatska koja je uz veći dio područja današnje Hrvatske obuhvaćala i dijelove Bosne i Hercegovine. U djelokrugu Banovine Hrvatske bila je unutrašnja uprava, sudstvo, prosvjeta, poljodjelstvo, trgovina, industrija, šume, socijalna politika, zdravlje i sl.
Hrvatska tijekom drugog svjetskog rata:
Pokušaj vlade Cvetković Maček da pristupanjem Jugoslavije Trojnom paktu dodvori se osovinskim silama, a ipak ne uđe u rat propao je u časničkom puču krajem ožujka 1941. Nova vlada doduše potvrđuje svoje pristajanje uz pakt no Hitler ja nepovjerljiv prema pučistima pa početkom travnja naređuje napad na Jugoslaviju i njeno komadanje. Vojska kraljevine Jugoslavije brzo je kapitulirala, a kao jedna od tvorevina sila pobjednica na području bivše Jugoslavije, nastaje Nezavisna država Hrvatska (NDH) u kojoj vlast preuzimaju ustaše. Drugi svjetski rat je na području Hrvatske doveo do velikih promjena u političkom odnosu snaga. U prvi plan su došle do tada rubne politička snage – ustaški pokret i komunisti. Najjača politička snaga, HSS, se dragovoljno pasivizira smatrajući kako opredjeljivanje za jednu od strana u sukobi samo može šteti hrvatskom narodu i kako je rata stvar velikih sila, a ne malih naroda. Ustaše su početkom rata, obećanjem hrvatske državne i nacionalne nezavisnosti, privukle veliki dio Hrvata. Uskoro je postalo bjelodano da od toga nema ništa. Glavnu ulogu u „nezavisnoj“ državi imali su Nijemci i Talijani, veliki dio etnički čistog hrvatskog teritorija prepušten je Italiji, a ustaše su uvele nemilosrdnu strahovladu. Nezadovoljstvo nije moglo smanjiti ni priključenje NDH Bosne i Hercegovine. Ustaše, kako bi odvratile pozornost javnosti od vlastitih neuspjeha, potiču mržnju prema brojnom srpskom stanovništvu na svom području, kojeg progone i istrebljuju. Po uzoru na nacista progone i likvidiraju i Židove i sve one koji nisu bili „rasno“ podobni. Njima se suprotstavljaju komunisti. Njih predvodi hrvatski komunist Josip Broz Tito koji će obilježiti povijest Hrvatske u drugoj polovici 20. st. Oni nastupaju s programom obnove Jugoslavije ali sada republike, ustrojene na federalnom načelu koji bi trebalo osigurati ravnopravnost svih naroda u novoj državi. Komunisti organiziraju otpor kako njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, tako i ustašama i četnicima. Oslobađanje od fašističkih sila i obnova Jugoslavije nije samoj sebi svrha već samo sredstvo za formiranje socijalističke države utemeljen na komunističkoj diktaturi. Uz borbu protiv fašizma komunisti, koji organiziraju partizanski pokret, istovremeno stvaraju i organe svoje vlasti. Najviši takav organ u Hrvatskoj je bilo Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske (ZAVNOH). Partizanski pokret u Hrvatskoj doživljava svoj vrhunac poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. kada hrvatske partizanske jedinice postaju udarna snaga cjelokupnog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Kako je vrijeme prolazilo utjecaj partizanskog pokreta postajao je sve jači kako među Hrvatima tako i među ostalim stanovništvom Hrvatske no jedan veliki dio Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) ostao je do kraja odan ustaškom režimu dijelom iz uvjerenja, a dijelom zbog straha od komunističke strahovlade. Tako je došlo do apsurdne situacije. Hrvatska je područje u Europi koje je imalo jedan od najjačih antifašističkih pokreta, a istovremeno i brojne snage koje su do kraja ostale vjerne nacistima. Ova duboka podjela obilježava hrvatsko društvo sve do današnjeg dana.
Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji:
U svibnju 1945. partizani pod svoju kontrolu stavljaju cijelo područje Hrvatske. Komunisti su najbrutalnijim postupcima, po uzoru na Staljina i njegov režim, pokazali kako ne trpe nikakvo suprotstavljanje. U kratkom roku pobili su tisuće ljudi za koje su sumnjali da bi mogli biti neprijateljski usmjereni prema novom režimu. U sklopu nove Jugoslavije, kao jedna od federalnih jedinica, postoji i republika Hrvatska (Federalna država Hrvatska, Narodna republika Hrvatska, Socijalistička republika Hrvatska). Njene su granice pretežno utemeljene na povijesnim granicama utvrđenima u 17. i 18. stoljeću. Ona je izgubila dijelove Bosne i Hercegovine koji su pripadali Banovini Hrvatskoj, a dobila je Baranju kao i Istru, Rijeku i dijelove Kvarnera i Dalmacije koji su prije 2. sv. r. rata pripadali Italiji. U novoj jugoslavenskoj državi vlast komunističke partije i njenog vođe Josipa Broza Tita bila je neosporna. Nova vlast neumoljivo nacionalizira veleposjede kao i veća, srednja pa i manja poduzeća. Osobito jakom pritisku izvrgnuti su seljaci koji nose glavni teret nagle industrijalizacije kako Jugoslavije tako i Hrvatske. Sukob Tita sa Staljinom 1948. postepeno dovodi do nestajanja najstrašnijih ekscesa komunističke diktature i približavanja Jugoslavije kapitalističkim, zapadnim zemljama. U počecima nove jugoslavenske države provodi se stroga centralizacija u kojoj posebnost federalnih jedinica postoji samo na papiru. Ovo izaziva nezadovoljstvo i to posebno u Hrvatskoj koja se osjeća zakinutom i ponovno nametanje centralizma doživljava se kao oživljavanje politike srpske dominacije koja nastupa pod krinkom „jugoslavenstva“. Nezadovoljstvo u sve većoj mjeri počinje dijeliti i hrvatsko komunističko rukovodstvo. Otpor takvoj politici prvo dolazi do izražaja na području kulture. U hrvatskom komunističkom rukovodstvu sve više jačaju snage koje teže što većoj samostalnosti Hrvatske unutar Jugoslavije. Njima se načelu nalaze Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo. Težnja za jačanjem državnosti Hrvatske unutar postojeće zajednice pretvara se tijekom 1971. u pokret koji obuhvaća široke slojeve hrvatskog stanovništva (masovni pokret, MASPOK). Pod pritiskom vojske, otpora Srba i nezadovoljstva dijela vanjskih činitelja (posebno Sovjetskog saveza) krajem 1971. Tito uklanja tadašnje hrvatsko komunističko rukovodstvo. Sada počinje razdoblje represije i politički utjecaj Hrvatske unutar Jugoslavije naglo slabi. Ustavnim amandmanima iz 1971. i jugoslavenskim ustavom iz 1974. državni suverenitet je prešao na republike tadašnje Jugoslavije koja je dobila brojne osobine konfederacije. Povećana samostalnost republike ipak nije došla do izražaja jer se stvarana vlast nalazila u rukama komunističke partije koju je čvrsto nadzirao Tito i njegovi najbliži suradnici. Njihovom smrću i smrću Tita tijekom 80-tih godina nestaje glavni spajajući činitelj. Sve više jačaju snage koje teže promjenama postojećeg sustava i to posebno u Srbiji. Ove nastoje osigurati Srbiji i Srbima premoć u Jugoslaviji. Situaciju otežava i teška gospodarska kriza koja je zahvatila Jugoslaviju. Hrvatsko komunističko rukovodstvo nema ni snage, a dijelom ni volje da se suprotstavi agresivnim činiteljima iz Srbije. Raspad Sovjetskog saveza i slom komunizma u istočnoj Europi prisiljava i njih na demokratizaciju društvenih odnosa u Hrvatskoj. Na demokratskim izborima 1990. komunisti doživljavaju poraz, a na vlast dolazi dotadašnja nacionalistička oporba koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Time Hrvatska ulazi u teško razdoblje rata i društvene tranzicije koje rezultira stvaranjem nezavisne i demokratske hrvatske države.