Rani novi vijek

Dolazak Habsburgovaca na vlast:
Početkom 16. st. Habsburgovci za Hrvate nisu nepoznata dinastija. Habsburgovci već odavno teže i za prijestoljima Ugarske i Hrvatske, a za kratko vrijeme to im je već bilo pošlo za rukom. Jačanjem turske opasnosti jača i zanimanje Habsburgovaca za Hrvatsku koja je posljednja prepreka Turcima pred habsburškim zemljama. Habsburgovci pomažu novčano i vojno otpor Hrvata i prije dolaska na hrvatsko prijestolje. Već 1526. Hrvati namjeravaju izabrati Habsburgovce za svoje vladare, a pogibija Ludovika II. na Mohačkom polju samo je učvrstila tu nakanu. Kada poslije dužih pregovora 1. 1. 1527. hrvatski sabor izabire Habsburgovce za hrvatske vladare na sastanku u Cetingradu, to je bio očekivan potez. Habsburgovci se, posebnim ugovorom, obvezuju izdržavati vojsku za obranu Hrvatske i poštivati povlastice hrvatskog plemstva.Time se Hrvati usko povezuju sa zajednicom srednjoeuropskih naroda kojima vladaju Habsburgovci kao što su Nijemci, Česi, Slovaci, Slovenci, Poljaci, Ukrajinci, Talijani itd. Time je budućnost Hrvatske definitivno određena srednjoeuropskim civilizacijskim okružjem koji će povijesni razvoj Hrvatske i Hrvata odlučno određivati do 1918.
Hrvatska u 16. st.
Od izbora Habsburgovaca najviše se očekivalo u obrani od Turaka, ali ta očekivanja nisu bila ispunjena. Jedan od glavnih razloga bio je građanski rat koji je izbio na području Hrvatske poslije izbora Ferdinanda. Slavonski sabor je naime, uz podršku tada najjačeg hrvatskog velikaša Krste Frankopana, izabrao za kralja Ivana Zapolju. Takvu situaciju koriste Turci da tijekom 1527. zauzmu Liku i Krbavu, a krajem iste godine i Jajce čime ja posve propao obrambeni sustav na Vrbasu i obrana se prenijela na rijeku Unu. Turci napreduju i u Slavoniji, ponekad uz odobravanje lokalnog stanovništva nezadovoljnog feudalnim iskorištavanjem. To napredovanje nije mogla spriječiti ni protuofenziva habsburške vojske. 1537. pada i posljednja utvrda na području južne Hrvatske - Klis.Turska pustošenja imaju izuzetno teške demografske posljedice. Cijele pokrajine napušta hrvatski stanovništvo i seli se na druga hrvatska područja ili izvan domovine. Ratovanje s Turcima i dodiri s njima i narodima pod njihovom vlašću ojačali su balkanske i orijentalne utjecaje na civilizaciju Hrvata. Dugogodišnje ratovanje s Turcima dalo je mentalitetu hrvatskog naroda jednu tamnu crtu.U sukobu između pristaša Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog pobijedili su pristaše Ferdinanda. Habsburgovci usprkos potpisanim obvezama sada nastoje što više ograničiti utjecaj sabora i bana. Slabljenju sabora doprinosi i ponašanje velikaša koji zanemaruju njegov rad i usprkos ratnoj opasnosti stalno se međusobno sukobljavaju. U tim sukobima, kao najjača velikaška obitelj izdvojila se ona Zrinskih – potomci Šubića koji su se u 14. st. preselili u Slavoniju.Velikaši nastoje u kmetove pretvoriti do tada slobodne slojeve stanovništva. Posebno, u tom smislu, pritišću sitno plemstvo koje im se odupire s promjenjivim uspjehom. Posebno je jak pritisak feudalnog iskorištavanja na kmetovima sjeverozapadne Hrvatske koji su uglavnom zaštićeni od turskih napada. 1573. ovo izaziva veliku seljačku bunu.Gradovi južno od Kupe propadaju, dok oni sjeverno od nje opstaju, pa i u nekoj mjeri napreduju. To se posebno odnosi na Zagreb koji se najkasnije od druge polovice 16. st. smatra glavnim gradom Hrvatske.Hrvatski sabor i plemstvo nemaju dovoljno sredstava da sami brane granicu pa troškove njene obrane preuzimaju na sebe Habsburgovci i neke austrijske pokrajine. To je na kraju dovelo do toga da su ti krajevi, tzv. krajine postali upravno (premda nikada ne i formalno) odvojeni od ostatka Hrvatske. Tome je doprinijelo i naseljavanje novog stanovništva u pograničnom području koje je velikim dijelom srpskog podrijetla, a koje je u opustošene hrvatske krajeve u blizini granice dovela turska vlast. Novonaseljeno stanovništvo odbija prihvatiti okvire hrvatskog feudalnog poretka što koriste njemački časnici na granici u svojim nastojanjima da se oslobode utjecaja hrvatskog sabora i hrvatskih velikaša.Velika ulaganja Habsburgovaca i habsburških zemalja u obranu hrvatske granice kao i angažman cijelog hrvatskog naroda, na kraju su urodili plodom. Prije toga je ipak uslijedio još jedan težak poraz. 1592. bosanski paša, Hasan-paša Predojević zauzeo je glavnu utvrdu na rijeci Uni – Bihać. Time se sustav obrane prenio na rijeku Kupu. Hasan-paša je odlučio sada zauzeti Sisak – posljednju utvrdu pred Zagrebom. 1593. pod Siskom se odigrala odlučujuća bitka u kojoj su brojno slabije, udružene hrvatske i njemačke jedince, uništile Hasan-pašinu vojsku. Turci su sada pokrenuli veliki rat protiv Habsburgovaca ali su u Hrvatskoj u dvije velike bitke kod Petrinje 1596. ponovo poraženi. Time je konačno zaustavljen daljnji prodor Turaka na hrvatsko područje.
Hrvatska u 17. st.:
Početak 17. st. donosi smirivanje u ratovanju s Turcima premda je „mali rat“ na granici svakodnevna pojava. Hrvatski sabor i plemstvo uzalud pokušava podvrgnuti početkom 17. st. sve brojnije krajiško stanovništvo i na kraju ga vladar stvarno i izdvaja ispod njihove vlasti. Na opustošene posjede tijekom ratovanja s Turcima velikaši nastoje privući nove naseljenike. U tu svrhu im daju brojna povlastice koje im kasnije teško mogu smanjiti. Tako se položaj podložnih seljaka poboljšava.Premda je protestantizam u Hrvatskoj imao samo sporednu ulogu tijekom 17. st. jaka je djelatnost katoličke protureformacije na području Hrvatske. 1606. hrvatski sabor donosi odluku po kojoj je katolička vjera jedina dozvoljena u Hrvatskoj. Dolazak isusovaca potiče razvoj obrazovanja i kulture.Relativan mir u ratovanju s Turcima nije značio i izostanak stalnog ratovanja. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1619. – 1648.) deseci tisuća Hrvata, kao udarne jedinice prekaljene u ratovanjima s Turcima, sudjeluju u ratovanju na strani Habsburgovaca. To teško pogađa Hrvatsku koja se sporo oporavlja.Uslijed smanjivanja turske opasnosti polako se opravlja trgovina u kojoj sudjeluju i velikaši poput Zrinskih.Tijekom 17. st. Habsburgovci nastoje postati apsolutni vladari svojih zemalja i ukloniti njihovu unutarnju samoupravu. U tome nije trebala biti iznimka ni Hrvatska. Glavnu prepreku u tom njihovom nastojanju na području Hrvatske bile su dvije najmoćnije velikaške obitelji – Zrinski i Frankopani. Ovi su nezadovoljni vladarskom samovoljom i u savezu s ugarskim velikašima i vanjskim neprijateljima Habsburgovaca (Francuzima, Turcima, Poljacima) nastoje ih ukloniti s vlasti, a u slučaju Zrinskih možda i postati nezavisni hrvatski vladari. Habsburgovci otkrivaju urotu i 1671. daju pogubiti vođe pobune na čelu s Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom. Time je uništena moć najjačih hrvatskih velikaša, a vlast Habsburgovaca u Hrvatskoj je postala neprikosnovena.Turci su još jedanput pokušali veliki prodor u srednju Europu ali su u bitci pod Bečom 1685. doživjeli katastrofalan poraz. To je bio znak za pobunu kršćanskih turskih podložnika. U Slavoniji je izbila pobuna pod fra Lukom Ibrišimovićem, a u Lici pod popom Markom Mesićem. Ubrzo u ta područja prodiru hrvatske i habsburške jedinice. Poslije žestokih borbi Turci su 1699. bili prisiljeni na mir u Srijemskim Karlovcima. Tom prilikom su izgubili u korist Habsburgovaca od hrvatskih područja, Slavoniju i dio Srijema, Liku, područje između Une i Kupe, a Mlečanima je pripala sjeverna Dalmacija do Knina, Sinja i Gabele. U ovom ratu i u manjoj mjeri ratovima u 18. st. oblikovane su granice današnje Hrvatske i njen poseban, „neprirodni“ oblik. Hrvatska je zapravo veliki granični pojas prema turskom carstvu.
Hrvatska u 18. st.:
Po miru u Srijemskim Karlovcima jačaju napetosti između Hrvatske i Ugarske. Područje Ugarske je tijekom ratova s Turcima višestruko povećano i ojačala Ugarska pokušava nametnuti vlast svoga sabora i Hrvatskoj. Tome se hrvatsko plemstvo i sabor uspješno opiru. To dolazi do izražaja i u Hrvatskoj pragmatičkoj sankciji iz 1712. u kojoj hrvatski sabor mimo ugarskoga priznaje pravo i ženskoj lozi Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje.Od Turaka oslobođena područja u Slavoniji dugo vremena nisu bila podvrgnuta vlasti bana i sabora. Do toga dolazi tek 1745. Položaj županija u Slavoniji ubrzo je postao specifičan jer su ove od 1751. izravno predstavljane i u ugarskom saboru mimo hrvatskih predstavnika. U Slavoniji i Srijemu prevladavaju velika feudalna imanja, često u vlasništvu stranaca naspram sjeverozapadne Hrvatske gdje prevladava sitan i srednji plemićki posjed.Za vladanja Karla VI. (III.) (1705. – 1740.) ubrzava se gospodarski razvoj Hrvatske. Ovaj ukida unutarnje carine na hrvatskom području, proglašava slobodu plovidbe Jadranom na štetu Venecije i 1719. proglašava Rijeku i Trst slobodnim lukama. Hrvatska se sada našla na važnom trgovačkom pravcu kojim se žito i drugi poljoprivredni proizvodi iz srednje i jugoistočne Europe izvoze na Sredozemlje. Ovo potiče razvoj trgovine dok je razvoj industrije (manufaktura) vrlo skroman.Tijekom prve polovice 18. st. ekonomski pritisak feudalaca na kmetove ne samo što se ne smanjuje nego se i povećava. Ovo je na kraju dovelo do velikih buna seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1755. koje su ugušene osobito okrutno. To koristi vladar da se uplete u odnose između feudalca i kmeta kako bi smanjio kmetska opterećenja i učinio kmeta efikasnim poreznim obveznikom države. U tu svrhu izdaju se za Hrvatsku i Slavoniju urbari kojima se točno određuju obveze kmeta prema feudalcu. Sve teži položaj krajišnika na području Vojne krajine izaziva i njihove pobune.Tijekom vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.), a još više Josipa II (1780. – 1790.). vladari ne sazivaju sabore nego vladaju izdajući naredbe (patente) izravno županijama. Smanjuje se utjecaj crkve u društvu prvo ukidanjem isusovaca, a potom i drugih katoličkih redova koji se nisu bavili humanitarnim radom. Reformno djelovanje apsolutističkih vladara doživljava svoj vrhunac pod Josipom II. Ovaj 1781. donosi patent o toleranciji kojim se nekatolici uglavnom izjednačuju s pripadnicima katoličke crkve. 1785. ukida osobnu ovisnost kmetova o feudalcima. Opsežne i brze reforme Josipa II. izazivaju nezadovoljstvo kako feudalaca tako često i onih u čiju su korist išle. Poslije neuspjelog rata s Turcima 1790. Josip II, je primoran odustati od većine svojih reformi.